U zemlji svjetskih i evropskih rukometnih šampiona, u malenom gradu stripa, filma i slika - Angolumeu, živi, trenira i igra Tea Marinović.
Crnogorka sa gola je od prošle godine članica trećeligaškog kluba. Dopalo joj se, odlučila je da ostane još godinu, a mogla je dalje...
U Francusku je stigla sa 18 godina.
- Možda sam bila hrabra, možda i previše mlada, ali, osjetila sam momenat i rekla sebi: hoću da probam. Pokajala bih se da nijesam otišla. Adaptacija nije išla glatko, došla sam iz jedne od najjačih ekipa u Evropi, iz Budućnosti, trenirala sam sa prvim timom, a branila u Crnogorskoj ligi. U Budućnosti se sve zna, svako svoju ulogu ima. A onda sam došla u državu gdje hiljade i hiljade djevojaka voli i trenira rukomet. U zemlju olimpijskog vicešampiona gdje svako grize i nameće se stavom i kvalitetom. Malo sam bila iznenađena, ali i to je bila još jedna faza odrastanja koju sam prošla.
Tea je bila članica Budućnosti. U Francusku je otišla po zlatne minute na terenu. I dobila je pažnju, povjerenje i brani. Njen klub ima ambiciju da se popne stepenik više, cilja Drugu ligu.
- Nijesmo najbolje počeli, ali polako slažemo stvari.
Čežnja za porodicom svakodnevno kuca na vrata.
- Crna Gora je takva sredina gdje je porodica najvažnija. Ali, shvatila sam da moram postati više samostalnija i da mi otežava ako smo svakodnevno - često u kontaktu. Boravak u inostranstvu me je naučio da se moram brinuti o sebi. Neophodno je bilo što prije da odrastem. A i puno treniram, dva puta dnevno, malo je slobodnog vremena. Dobila sam ključ od dvorane, tako da i ovu povoljnost maksimalno koristim. Po cio dan sam, bukvalno, u sali.
Boravak u Francuskoj veže za kvalitetan individualan rad.
- U klubu radi trener golmana, svakodnevno smo sa njim, još jedan od razloga što sam ostala. Sistem u Francuskoj je perfektan za razvoj mladog igrača.
Mnogo stepenika je preskočila. Na nekima zastala, razmislila dva puta i krenula dalje. Oprezna je, ali i odlučna.
- Već sam kazala da glatko ništa nije išlo, imala sam i problem oko jezika. Francuzi uglavnom ili slabo poznaju ili prosto ne žele da govore tuđe jezike. U prvoj godini sam pohađala i završila A2 kurs, trenutno čekam papire za napredniji nivo. Sva sreća pa sam u Francusku stigla sa dobrim znanjem španskog jezika, što mi je pomoglo jer je u ekipi nekoliko Španjolki. Zahvaljujući španskom jeziku, a naučila sam ga gledajući TV novele, došli smo do zajedničkog jezika. Vjerujte, bolje pričam španski od francuskog jezika.
Mlada golmanka ne zapostavlja obrazovanje.
- Na UDG-u sam upisala ekonomiju. Na ovom fakultetu je poseban progam za sportiste koji su u inostranstvu. Svakodnevno dobijam predavanja, učim, a u decembru kreću polaganja.
U malenom gradu nema mjesta za „poroke“.
- Grad kao grad je manji, u jednu ruku dobro za sportiste jer nijesu podložni izazovima. Lično, slabo izlazim, uglavnom vrijeme provodim u sali, sa cimerkom i saigračicama.
U daljem razgovoru Tea je iznijela neke zanimljive detalje u vezi navijača, sponzora i običaja nakon utakmica.
- Naše slike, kao posteri su na zidovima dvorane. Kapacitet dvorane je 600 mjesta i svako ima svoje mjesto. Ono što je meni u početku bilo čudno je komunikacija sa sponzorima i navijačima. Nakon utakmice se družimo, razgovaramo...
Tea je od kuće daleko 2.150 kilometra. Poslala je poruku:
- Igranje za nacionalni tim je moj san.
