Dijana Mugoša igra odlično u dresu Podravke, sa kojom je dogurala do četvrtfinala EHF kupa i u prvom meču upisala pobjedu nad Tiringerom (27:23).
Odlična izdanja crnogorske reprezentativke bila su povod za kolege iz „Podravskog lista” da napišu zanimljiv intervju sa 24-godišnjom Podgoričankom.
Prenosimo vam ga u cjelosti, uz neznatne prevode sa hrvatskog na crnogorski jezik.
Crnogorka Dijana Mugoša na lijevom krilu Podravke Vegete dijeli minutažu s Korinom Karlovčan. Brzo je postala jedna od miljenica koprivničke rukometne publike, a ne tako davno nije mogla ni zamisliti da će tako brzo napustiti rodnu grudu.
- Kad sam počinjala s rukometom, nisam mogla zamisliti da će to postati tako ozbiljno. Ali od prvog dana mi se svidjelo, gurala sam to sve dalje, i kad sam prvi put pozvana u reprezentaciju, shvatila sam da bih se mogla i ozbiljno baviti rukometom i da je to to što želim. Kako godine idu, tako sam zamišljala gdje bih mogla igrati. Oduvijek mi je nekako bila Mađarska, Đer - rekla nam je Dijana, koji svi u klubu zovu Mugi.
Možda jednog dana i završi u Đeru, na dobrom je putu zasad. Bila je ranije u Turskoj i Slovačkoj, sad je članica Podravke. Kao djevojčica je trenirala karate, no brzo je potražila novi izazov.
- Kao malu su me iz škole ‘odvukli’ na rukomet. Prvo sam bila u klubu Auto Rex, nakon par godina sam prešla u Budućnost gdje sam zapravo sve naučila.
Bila je na širem spisku reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u decembru prošle godine, spletom okolnosti na kraju je otputovala u Japan.
- Nisam ni sanjala da se stvari tako mogu okrenuti u jednom danu. Japan je za mene bio nevjerovatno iskustvo. San je svakog sportiste da igra velika takmičenja, da je tamo sa svim tim zvijezdama. Samo u mojoj reprezentaciji ima zvijezda koliko hoćete, prvo je to velika čast…
Za Koprivnicu ima samo riječi hvale.
- Ljudi su ovdje OK. Mislim, mi smo svi svoji, meni je to kao da smo jedan narod i ja se ovdje osjećam kao kod kuće. Pričam isti jezik, to mi 90% olakšava posao. I u ekipi nam je prednost to što smo većinom s Balkana i što svako svakog razumije.
Podravku je oduvijek cijenila.
- Uvijek mi je Podravka bila zvučno ime. I kad sam bila manja, dolazila sam da igram za Danilovgrad, tada drugu ekipu Budućnosti. Kad sam čula da postoji mogućnost da zaigram za Podravku, bila sam srećna i nisam puno razmišljala.
Rukomet joj je posao, ali i više od toga.
- To je moj životni put. U tome uživam, pronalazim se, to je nešto u čemu sam ja ja, u čemu vidim sebe i svoj karakter.
Ne kaže se slučajno da jabuka ne pada daleko od stabla. Tako se i moja sagovornica i ja možemo pohvaliti da su nam majke bile reprezentativke bivše države.
- Moja mama bila je desno krilo kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije. Bila je jako dobra, ali se zaljubila i ostavila sve. Gdje je ona stala, ja sam nastavila.
A što joj se u Hrvatskoj najviše sviđa?
- To što se osjećam kao kod kuće. Ja to puno ne dijelim, meni je to kao da smo jedno. Prije smo bili jedno, samo što sad postoje neke granice između nas. Najviše mi se sviđa što pričamo istim jezikom i što sve razumijem, na taj način lakše uspostavljam komunikaciju sa svima. Mentalitet je ovdje malo drugačiji, ali sve je to vrlo slično. Evo, već sam pokupila ovo vaše ‘ajmo reć’, ha ha!
Kad smo već kod mentaliteta i naroda, ima li onaj vic ‘Ustaj, radni narode Crne Gore, podne je’ veze sa stvarnošću?
- Pa ima određene veze, iako mislim da niko na ovom svijetu ne voli da radi, svi bi htjeli da sjede kod kuće i da im novac pada s neba. Tako i mi Crnogorci, ali to je nemoguće, a pogotovo u sportu. Dokazali smo to više puta, u više sportova. A ako ležiš kod kuće, ne možeš biti među pet najboljih na svijetu…
Utisak je da su Crnogorci, generalno gledajući, dosta opušten i pristupačan narod?
- Volimo se šaliti, da li na svoj ili tuđi račun, potpuno je nebitno, druželjubivi smo. Kod nas uvijek znaš na čemu si, da li te volimo ili ne. To najviše volim kod sebe, što sam uvijek, u svakoj situaciji, direktna, i uvijek sa mnom znaš je l’ ti toplo ili hladno. Nema između, ne volim sredinu nikako…
Da Dijana nije rukometašica, čime bi se bavila?
- Pa ne znam… Možda bih bila neki fotomodel? To mi je sad prvo palo na pamet, ali nisam nešto dublje razmišljala o tome.
Koliko su joj važne društvene mreže, bi li mogla bez njih?
- Apsolutno da! Pa do prije godinu i po nisam imala ni Instagram ni Facebook…
Ljudi je prepoznaju na ulici i kad je ‘u civilu’.
- Normalno da mi godi kad me ljudi pozdrave, kad me pitaju za ulaznicu, za dres ili tako neke stvari…
U ekipi vlada veliko zajedništvo,
- Sa svima se družim, sa svima sam super, ali najviše s Nikolinom Zadravec. Nas dvije smo kao sestre.
A kakav je odnos s trenerom Saračevićem?
- Trener je trener. Kod njega sam naučila da mora biti onako kao on kaže, on je šef. Malo mi je u početku bilo teško naviknuti se, ali onda sam shvatila da je on taj koji možda nekad vidi bolje nego ja.
Životni uzor?
- Moja porodica. Tu ima toliko dobrih primjera…
A sportski?
- Anita Gorbic iz Đera. Ona je za mene čarobnjakinja, ono što radi na terenu mogla je još samo Bojana Popović. A takođe i Jovanka Radičević. Ta žena je godinama u top-formi, i sad igra kao da joj je 20 godina. To me oduševljava kod nje, što ne staje, nego samo gazi.
Dijana kaže da kuva samo u posebnim prilikama.
- Rijetko kad spremam hranu, rukomet mi je omogućio da se ne moram baviti s kuhinjom. Imam uslove da se hranim odlično, ali volim da pripremim nešto najlakše, na primjer piletinu i krompir. Ali jako volim kad mi majka kuva, ili kad mi drugi kuvaju. Jako volim hranu, i smatram da ću jednog dana biti dobra kuvarica.
A bez čega ne bi mogla u životu?
- Bez gumenih bombona!
Dijana nije željela otkriti ima li dečka, kaže da će to ostati tajna. No, rado je otkrila što je najviše veseli, a da nije rukomet.
- Najviše uživam sa svojim nećacima Dušanom i Lukom, bratovim sinovima, i najviše patim zbog toga što ne mogu svaki dan biti s njima jer smo jako povezani. Pogotovo sa starijim koji ima tri godine, ja sam mu sve na svijetu i on meni. Nećaci su mi posebna radost, ali i dodatni motiv koji me gura dalje u sportskoj karijeri. Moji nećaci i moja porodica su mi najveća radost u životu - rekla je Dijana.
Foto: Dubravko Vutuc/Podravski list, Instagram.com/dmugosaaa
