Zbog koronavirusa nije mogla kući u Brazil, ni u Sjevernu Makedoniju, gdje je igrala i odakle joj je suprug.
Na predlog Katarine Bulatović je odabrala da dođe u Crnu Goru i nije se pokajala, jer uživa na našem primorju.
Po mnogima najbolja rukometašica svijeta i legenda Đera, Eduarda Amorim, nakratko je „skoknula” i do Podgorice, gdje je dala ekskluzivni intervju za MNE rukomet.
Sjajni lijevi bek, djevojka koja je pet puta osvojila Ligu šampiona i bila senzacionalni prvak svijeta sa Brazilom 2013. godine, odlučila je da sezona 2020/2021. bude posljednja u karijeri i nada se da će biti za pamćenje - sa mađarskim velikanom bi mogla da osvoji dvije titule prvaka Evrope za osam mjeseci, a da onda na sve stavi krunu jedinim odličjem koje joj nedostaje u bogatoj kolekciji, olimpijskom medaljom u Tokiju.
Kako sada stvari stoje, sezona će početi prvim i vjerovatno jedinim fajnl-ejtom u istoriji, koji bi trebalo da se održi od 3. do 6. septembra u Budimpešti.
Ako bude održan u tom terminu, Đer će igrati sa Bukureštom u četvrtfinalu, a Budućnost će se sudariti sa Esbjergom. Ko zna, možda se crnogorski i mađarski gigant treći put sudare u finalu...
- Osjećam da će ovaj fajnl-ejt biti simboličan, jer moramo da se naviknemo na nešto čudno. Dugo smo bez lopte, a i u trenutku prekida nismo igrale baš najbolje. Ne znam kako ćemo izgledati, kako ćemo se adaptirati, da li će nam biti potrebno više vremena... Naravno, nećemo biti na najvišem nivou, ali su i ostali timovi u istoj situaciji. Dobra stvar je što možemo da osvojimo dvije Lige šampiona u jednoj sezoni, što je veoma uzbudljivo. Đer uglavnom igra na visokom nivou, možemo da pobijedimo sve timove, ali prvi dio sezone je obično nezanimljiv. Sada od početka krećemo sa visokog nivoa, biće ovo sezona koja više motiviše - rekla je Amorim.
Nijedna ekipa nije navikla da odmah na startu sezone igra najvažnije mečeve, da bude u top formi. Može li to da bude prednost Budućnosti, koja zna kako da se pripremi, jer ima samo 12 do 16 pravih utakmica u sezoni?
- Sve zavisi kako će se timovi pripremiti, kakvu će strategiju odabrati. Možda Esbjerg već sada trenira sa loptom i bude u prednosti nad Budućnosti. Ali, ako obje ekipe počnu u isto vrijeme, Budućnost će imati prednost.
Da li će ova sezona biti posljednja u tvojoj karijeri?
- Nikad ne reci nikad, ali to je moja želja. Dugo sam u Đeru, mislim da je pravo vrijeme da stanem. Htjela sam da prekinem reprezentativnu karijeru u Tokiju ovog ljeta, da uživam u posljednjoj sezoni bez pauza za nacionalni tim, ali zbog pomjeranja Olimpijskih igara me čeka završna godina sa puno rada. Biću umorna, biće ovo teška sezona i mislim da će biti pravo vrijeme za kraj. Osvojila sam mnogo titula, samo je olimpijska medalja ono što mi nedostaje. Možda je uzmem u Tokiju i to bude savršen kraj.
Da se vratimo na tvoje početke. Imala si 19 godina kada su došla u Kometal Đorče Petrov. U Skoplju je igrala tvoja sestra Ana, da li je ona bila glavni razlog zbog kojeg su te doveli?
- Ana je već bila tamo, ali sam bila najbolji lijevi bek Svjetskog juniorskog prvenstva u Češkoj 2005. i ponudili su mi da dođem na probu. Završila sam sezonu u Brazilu u decembru i u januaru 2006. stigla u Skoplje. Poslije mjesec-dva su mi rekli da sam talentovana i da ostajem, čime mi se ispunio san, jer je rukomet u Brazilu na amaterskom nivou.
Kada s došla u Evropu, jesi li mislila da ćeš imati ovoliko trofeja i biti najbolja igračica svijeta 2014. godine?
- Nisam vjerovala da ću imati ovako dobru karijeru. To je istina. Nisam mogla da zamislim koliko ću daleko dogurati. Kada sam došla u Makedoniju, rekla sam svom tadašnjem momku da želim da budem jedan od najboljih lijevih bekova na svijetu. Ni on mi nije vjerovao, ali sam imala želju da postanem veoma dobra igračica. Ali iskreno, nisam ni maštala da mogu da uzmem ovoliko titula.
Poslije tri godine u Makedoniji si otišla u Đer, u kojem igraš od februara 2009. Zašto si izabrala taj klub?
- Mislim da su dva razloga za moj dolazak u Đer. Igrala sam protiv Mađarske na Olimpijskim igrama u Pekingu i postigla 11 golova, a onda i sa Kometalom protiv Đera u Ligi šampiona. Tako su me upoznali i pozvali me. Došla sam usred sezone, jer je Kometal imao problema, sponzori su izašli iz kluba, zato sam otišla u Đer.
Osvojila si pet puta Ligu šampiona, ali je tvoj najveći uspjeh svjetsko zlato u Srbiji 2013. godine, zar ne?
- To je bilo baš specijalno. Uvijek smo sanjale da ostvarimo nešto veliko sa Brazilom, ali nismo da možemo da stignemo baš dotle. Mislile smo da je za nas uspjeh da budemo među pet-šest najboljih, ali je na tom šampionatu sve išlo sjajno. Dvije godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, dobile smo osam od devet utakmica i trener nam je „ušao u glave”, stalno nam govorio da možemo da igramo sa evropskim selekcijama. Imale smo i stručni štab koji je vjerovao u nas i natjerao nas da budemo profesionalke. Mislile smo i tada da jesmo, ali nismo bile, vidjele smo da možemo puno da napredujemo na fizičkom, taktičkom i mentalnom planu.
Kako je došlo do tog uspjeha?
- Kada smo se okupile, imale smo problema. Jednoj igračici je umrla majka, neke su bile povrijeđene i nismo očekivale takav rezultat. Uglavnom smo prije toga pobjeđivale na prijateljskim utakmicama, ali ne i na pravim, jer nismo podnosile pritisak. Pred šampionat u Srbiji smo igrale dvije trening utakmice sa Poljskom, izgubile i tada sam rekla sebi - to je to, čeka nas užasno prvenstvo. Ali, onda smo krenule, pobijedile prvi meč i samopouzdanje nam je samo raslo. Ušle smo u finale protiv Srbije i rekle jedna drugoj da ne možemo da budemo zadovoljne srebrnom medaljom, da moramo da se borimo za zlato, jer smo u odličnoj formi. Uradile smo to, bilo je stvarno specijalno.
Šta se promijenilo za vas u Brazilu nakon tog zlata?
- Mnogo ljudi je počelo da nas prati, ali mislim da većina nije shvatila koliko je to velik rezultat. U Evropi bolje znaju ko je dobar, ko može da osvoji titulu. To je bio dobar momenat i za brazilski rukomet, uključili su se sponzori, a počelo je da nas prati dosta novinara, što do tada nije bilo normalno.
Tri godine nakon zlata u Beogradu, opet veliko takmičenje u Brazilu, ovog puta najveće. Igrale ste Olimpijske igre u Rio de Žaneiru, žališ li što niste osvojile medalju?
- To je jedno od najvećih razočaranja u mom životu. Nikada se nisam ni za jedno prvenstvo tako spremila, ali smo izgorele od prevelikog pritiska, nismo mogle da se nosimo sa tim. Bile smo pete, što nije loše, ali smo imale veliku želju da uzmemo medalju. Bile smo iskusne, ali je problem što nakon 2013. nacionalni tim nije bio osvježen, nije bilo konkurencije. Bila je to stara selekcija, ali bez ambicija. Te 2013. smo sve bile naoštrene, a 2016. možda samo polovina nas. Tako ništa ne može da se uradi.
U dresu Brazila si u novembru 2014. doživjela veoma tešku povredu koljena protiv Tunisa. Da li si se bojala da bi to moglo da ti uništi karijeru?
- U početku sam se uplašila, ali sam uvijek vjerovala da ću se vratiti. Kada sam sjela sa doktorkom, rekla mi je da zna da mi je teško, ali da to može da se popravi. To je život. Otišla sam u Brazil na rehabilitaciju i imala sam sreću da nađem dobru osobu da bude uz mene sve vrijeme. Radila sam više nego inače, zato sada više vodim računa o svom tijelu, jer je zamorno biti povrijeđen, morate baš puno da radite. Pomogli su mi Rukometni savez i Olimpijski komitet Brazila. Bio je to težak period, ali su se tokom njega desile i neke lijepe stvari. Proglašena sam za najbolju igračicu svijeta, a upoznala sam bolje i ljude oko sebe, shvatila sam ko je uz mene iz interesa. Izvukla sam nešto dobro iz tog iskustva. Ali, kad se vratiš na teren samo pomisliš - kako da se vratim na nekadašnja izdanja, kada sam morala da krenem od hodanja? Bila sam uplašena od nove povrede, jer sam krupna, a tada nisam pokidala samo prednji ukršteni ligament, već i lateralni i meniskus. Brzo sam se vratila na nivo u odbrani, odmah pomogla Đeru, ali mi je trebalo vremena da se oslobodim straha u napadu.
Ono što te izdvaja od ostalih sjajnih igračica je pobjednički mentalitet. Ko ti je pomogao da ga izgradiš?
- Mislim da imah borbeni duh u sebi, ali svi imamo osobe koje nam pomažu tokom karijere. Majka je jedan moj stub, drugi je moj suprug. Najveći dio je do mene, ali oni su tu kad imam teške trenutke. Zato ću u posljednjoj sezoni igrati sa prezimenom Taleska na leđima, da odam priznanje suprugu.
U Đer si došla u februaru 2009. godine. Da li si nekada pomišljala da odeš, da potražiš novi izazov?
- Igram u najboljem timu svijeta i teško je otići, posebno zbog toga što sam pobjednica, što volim titule. I kada si umorna, nađeš novi motiv - ili novu saigračicu, ili novog trenera, ali nađeš način da ideš dalje i to vrijedi, jer osvajaš titule. Zadovoljna sam što sam ostala, jer me klub poštuje, navijači me puno vole. Teško je sve to ostaviti.
Jesi li pomislila da bi titula prvaka Evrope imala veću vrijednost u dresu nekog drugog kluba?
- U jednom trenutku sam razmišljala o tome koliko bi bilo dobro osvojiti Ligu šampiona sa nekim drugim klubom, jer je to izazov. Nije se dogodilo, bilo mi je dobro u Đeru i ostajala sam. Nekada mi je bilo teško da gledam iste ljude, govorila sam sebi: Oh, opet oni. Ali, volim rukomet mnogo, a Đer je mjesto gdje mogu da igram najbolje i napredujem stalno, zato sam imala motivaciju da ostanem.
Šta misliš o Budućnosti?
- Imaju ratnički duh u sebi. Kada vidiš igračice Budućnosti, izgledaju kao da su crnu traku namazale ispod očiju. Divno je vidjeti njihov patriotizam, koji pokazuju na terenu. Ne vidiš ih da se smiju na terenu, to je drugačiji stil, ali vidiš da će braniti svoj tim do kraja. Mislim da sada ima solidan tim, dobro je što su došle neke nove igračice, to je Budućnosti trebalo. Dolaze Lekić, Pino i Arenhart, mislim da će imati više energije za narednu sezonu, a na terenu se vidi da je Adžić veoma dobar trener i mislim da će znati da ih iskoristi na pravi način. Šteta je što je otišla Jauković, postala je veoma dobra igračica, ali život je takav.
Kad već pominjemo Budućnost i ratnički duh igračica - da li su uspjesi Crne Gore 2012. bili pokazatelj i vama Brazilkama da možete da uradite nešto slično godinu kasnije?
- Bilo nam je čudno da vidimo kako su čvrste u odbrani, kako su dobro igrale i koliko daleko su dogurale. Bilo je to lijepo vidjeti, dobro je kad neko ostvari nešto što nije normalno. Uvijek imate iste selekcije koje osvajaju medalje, pogotovo u ženskoj konkurenciji. Bilo je to stvarno kul. Tada je kod nas igrala Joka, stavila je tetovažu kada se vratila i bilo je to lijepo vidjeti. Možda su nam bile i uzor, jer smo vidjele da velike reprezentacije nisu nepobjedive - zaključila je Amorim.
Bojana i Nike najbolje svih vremena, sada Vjahireva
Kada su u pitanju najbolje igračice svih vremena i sada, Duda izdvaja tri imena.
- Nezgodno je imenovati jednu najbolju sada, ali mislim da je Vjahireva sada u najboljoj formi. Nosi Rostov i Rusiju na svojim leđima. Pratila sam Evropsko prvenstvo i bilo je fantastično gledati ju je kako igra. Kada sam počinjala karijeru, voljela sam da gledam Bojanu Popović. Bila je veoma pametna na terenu, drugačija od svih. Gotovo svaka njena odluka je bila prava. Igrala sam sa mnogo dobrih igračica, ali Nike Grot je bila jedna od najkompletnijih. Osjećala je šta je potrebno da uradi u svakom dijelu meča, bilo je lako igrati sa njom, jer je imala sjajan pregled. Žao mi je što je rano pregorela, jer je imala još nekoliko pravih godina. Ali, tako je na visokom nivou, dešava se da sportisti pregore.
Kaćin povratak je bio veoma dobra odluka za Đer
Jedna od najboljih prijateljica slavne Brazilke je Katarina Bulatović, koja joj je i predložila da odmor provede u Crnoj Gori. Zajedno će se i vratiti u Mađrasku u subotu, a Amorim je srećna što je ima pored sebe.
- Dobro je imati tako iskusnu igračicu u timu. Ona je tu u trenucima kada je timu potrebna i mislim da je bila dobra odluka što ju je klub vratio. Takođe, ima dobar odnos sa trenerom. Važno je imati igračicu koja ima takvu konekciju sa trenerom. Ranije je to bila Nike Grot, ali poslije nje nismo imali nikoga. Zato Kaćin povratak nije pozitivan samo zbog njene igre, već i za tim. Volim što je tu, jer je inteligentna, družimo se, volim da pričam sa njom, da šetamo, idemo u šoping zajedno...
Crna Gora mi se mnogo sviđa
Početak pandemije koronavirusa je zatekao 33-godišnjakinju iz Blumenaua u Mađarskoj i nije mogla nigdje da ide. Kako je u Brazilu sve više zaraženih, a granica Sjeverne Makedonije, odakle joj je suprug Dean, odlučila je da provede odmor u Crnoj Gori, prvoj coronafree zemlji u Evropi. Planirala je da ostane sedam dana, produžila je na 12.
- Mnogo mi se sviđa Crna Gora. Budva, Kotor, Tivat i Petrovac su prelijepi, pogled je fantastičan, priroda je divna u ovom regionu. Prijatelji su nam pokazali ova mjesta, pa smo još više mogli da uživamo.
