Ljeto, 2012. godina, desetogodišnja djevojčica je ispred TV-a, gleda u idole, navija, slavi pobjede, tuguje zbog poraza u finalu od Norveške. Rukomet joj je srce ,,ukrao".
Od Olimpijskih igara u Londonu kreće priča Katarine Džaferović. Od mini rukometa kod trenera Filipa Adžića do prvog tima Budućnosti.
Prošle sedmice proglašena je za najbolju mladu rukometašicu Crne Gore.
- Znači mnogo nagrada. Baš sam se obradovala. Ponosna sam i srećna što sam dio kluba i zbog šanse koja mi je ukazana. Dolazak u prvi tim je prekretnica, ali i obaveza da vratim povjerenje. Od prvog dana stručni štab i djevojke su uz mene. Imam, zaista, ogromnu podršku - ispričala je mlada rukometašica.
Krenula je u priču ozbiljno.
- Tek nedavno sam sa trenerom Filipom utvrdila kad sam, ustvari, počela da treniram. Ali, i prije toga sam sa sestrom pratila rukometašice, non-stop smo odlazile na utakmice. Voljele smo rukomet, a nakon OI u Londonu počela sam da treniram. Dobro se sjećam koliko smo svi navijali za naš tim. Za Joku, Majda, Miku i ostale. Bojana je bila pojam rukometa. Oni su moji uzori, a danas treniram sa njima.
Komotno se osjeća u ekipi.
- Pažnja i podrška je svakodnevna. Zbog čega osjećam odgovornost, jer se se svi oko mene trude. Želim da im vratim ukazano povjerenje.
Priželjkuje velike stvari sa klubom u Ligi šampiona.
- Imamo, naravno, ambicije. Kvalitetno treniramo, kvalitetno se pripremamo za protivnike, vjerujemo da možemo do cilja. Želja nam je da odemo na završni turnir. Ali i znamo dobro da u Ligi šampiona nema lakog rivala. Svi se dobro spremaju, svima je cilj F4.